Saznavši za težak materijalni položaj porodice Milivoja Nikčevića iz Miločana nadomak Nikšića o kojoj je „Dan” nedavno pisao „Banka hrane” ih je darivala paketom osnovnih životnih namirnica i sredstvima za higijenu. Obradovali su se Nikčevići brašnu, ulju, šećeru, konzervama, supama, tjestenini, ali i slatkišima za djecu. Zahvalni su i na sredstvima za higijenu, jer vreća deterdženta za veš, šamponi, kao i sve što dobiju mnogo znači.
- Dansa za ručak spremamo tikvice, to nam je hramana za cijeli dan. U kući brašna nijesmo imali. Iznenađeni smo da se i nas neko sjetio. Zahvalni smo ekipi „Dana” koja sarađuje sa „Bankom hrane” i brine o socijalno ugroženima. zahvalni su Nikčevići.
Podsjetimo, Milivoje Nikčević (42) i Slavica (37) imaju dvoje maloljetne djece. Žive u staroj pradjedovskoj kući koja je prilično oronula, jer je građena za vrijeme Turaka.
Objekat je bez mokrog čvora, kupatila, a oskudni namještaj je dotrajao. Zidovi su ispucali, vlažni i čađavi, krov prokišnjava.
Kada smo ih prvi put posjetili ispričali su nam da preživljavaju od 106 eura materijalnog obezbjeđenja porodice, od čega polovinu sredstava utroše za mjesečne karte djeci kada putuju do Vidrovana u školu. Milivoje je, uprkos teškoćama sa kojima se suočavaju i nemaštini, rekao da se nada da će ih po onoj narodnoj „nakon kiše sunce ogrijati”, a njegova porodica imati bolje uslove za život.
- Kad hljeba imamo dobro je. Bez ostalog se i može. No, bude dana da ni za brašno nemamo. Otac ima penziju koju je zaradio u nikšićkoj Željezari, radeći u pogonu Čeličane, gdje je svojevremeno bio i povrijeđen kada je eksplodirala peć. No, nijesu to neke prevelike pare. Polovina se utroši za liječenje, a ostatak ode na otplatu kredita koji je podigao da bi nas prehranio, priča Milivoje.
Ipak se nada boljitku i kaže da ako djecu iškoluje, izvede ih na pravi put, da će biti nekako drugačije.
- Živo ne držim, jer za to nemam uslova. Da bih baštu zasadio i imao makar za djecu krompira ovog proljeća sam, na veresiju, kupio sjeme u poljoprivrednoj apoteci ,,Radović” i ko zna kad ću biti u mogućnosti da ga otplatim. Uz to mi pomažu i Ostojići, vlasnici privatne prodavnice u selu koji mi daju mogućnost da trgujem na veresiju. Ipak, ne mogu se pružiti više nego što mi je jorgan dugačak. Iako se zadužim, pitam se kako da vratim, iskren je Milivoje i kaže da često radi za dnevnicu, ali je posla sve manje.
- Djeca nijesu prezahtjevna, ali me duša boli kad zatraže nešto, a ja nemam odakle da im stvorim. Vide oni od vršnjaka u školi, ali se opet povinuju i ne traže bog zna šta osim kad treba za školu. Radio bih i najteže poslove, kopao, cijepao drva samo da zaradim i donesem porodici kilogram brašna da nijesmo bez hljeba, kaže Milivoje.
Radio je po ugovoru u nikšićkom ,,Javorku”, ali iako su mu po isteku bili obećali zaposlenje, sve se završilo na obećanjima.
- Ne bježim od bilo kakvog poštenog rada. Imama samo osam razreda osnovne škole, ali za kramp i lopatu mi ne treba znanje, već umjeće kaže Milivoje.
Naglašava da ga se uprkos nemaštini rijetki sjete, te da su ga prije tri godine obišli predstavnici Crvenog krsta i uručili mu pomoć koja se sastojala od vreće brašna i tri litre ulja.
- U nekoliko navrata posredstvom Centra za socijalni rad dobijao sam po 30 eura jednokratne pomoći, kaže Milivoje.
Supruga Slavica kaže da je u godini više dana da nemaju nego što imaju. Bude nekad situacije da nemaju novca ni za mjesečnu kartu koju treba da djeci plate kako bi išli na nastavu.
– Nekom je nezamislivo da je u 21. vijeku kuća bez kupatila, ali moramo trpjeti kad bolje nemamo. Valjda će se situacija promijeniti nabolje, kaže Slavica.
L.N.